uzdignute glave
Posljednja latica nade je nestala, proslost je jaca od nas , ljubomora te savladala… Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedju drzanja za ruke i vezanja za dusu. I naucis da voljeti ne znaci oslanjati se, a drustvo ne znaci sigurnost. I naucis da poljupci nisu ugovori, a pokloni obecanja. I pocnes prihvacati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju, s ljupkosti odrasloga covjeka, a ne tugom djeteta. I naucis da sve putove moras sagraditi danas jer je sutrasnje tlo suvise nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis. Stoga sadi svoj licni vrt i uredjuj svoju dusu, umjesto da cekas da ti netko pokloni cvijece. I naucis da mozes mnogo toga pretrpjeti…..Da si uistinu snazan. I da uistinu vrijedis.I da zivis za danas uceci od jucer.
Nepoznati autor
Iz mog svakodnevnog života s Bogom
I mene Bog svakodnevno, u mom svakodnevnom životu, izvodi iz ropstva, rastvara mi mora, daruje mi zemlju u kojoj teče med i mlijeko… Samo što možda toga nisam uvijek svjesna.Moj svakodnevni život ispunjen je znakovima Božje ljubavi.
Znam li to sve prepoznati u svom proteklom danu?
Veoma rijetko…
Znam li uočavati tragove Njegove ljubavi?
Da…
U tome mi pomaže jedna mala, ali važna molitvena vježba: da se u svome danu zaustavim i odvojim par trenutaka kako bi se osvrnula na ono što sam proživjela. U tih par molitvenih trenutaka mogu si dublje posvijestiti neko iskustvo, neki događaj, neki susret…
Ako odvojim vremena za to, uočim vrlo konkretne znakove Božje prisutnosti u mom životu: kako me On pogledao očima one drage osobe, kako mi se nasmijao, kako me zagrlio; On je onaj koji me ugrijao zrakama sunca, On me ispunio onom radošću, On me potaknuo na divljenje procvjetalom stablu, On me nosio kroz one teške trenutke u danu…
Pozvana sam prepoznavati Ga u najmanjim gestama, događajima, susretima, iskustvima… Pozvana sam prisjećati se i zahvaljivati Mu – i tako neprestano proživljavati Njegovu ljubav, Njegovu prisutnost.
Gotovo je nemoguče opisati sve te doživljaje u svakodnevnom životu, kad kročiš kroz svoju svakodnevnicu Sa njim u ukorak. Neuspjeva mi uvjek kročiti s Njim ukorak, ali to nije za mene razlog da ne pokušam uvjek iznova. Sresti Ga u procvijetoloj ruži, u pjesmi ptice koja sasvim iznenada stane na granu stabla ispod kojeg upravo sjedim. Susret sa posebnim ljudima koji i sami kroz svoj život kroče sa Njim.
Uskrs
Uskrs je uvijek prve nedjelje, nakon prvog punog mjeseca iza proljetnog ekvinocija!
Uskrs je najveći i najstariji kršćanski blagdan, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Počeo se slaviti u 2. ili početkom 3. stoljeća i to po židovskom lunisolarnom kalendaru i poklapao se sa židovskom Pashom koja se po židovskom kalendaru slavi na dan 14. nisana, a kao uspomena na oslobođenje i izlazak iz egipatskog ropstva. Tek nakon Nicejskog crkvenog sabora 325. godine, kad kršćanska Crkva prihvaća Julijanski kalendar, ustaljuje se datum Uskrsa po solarnom kalendaru, iako ni tada datum nije bio usaglašen između raznih istočno-kršćanskih zajednica.
Poseban prijatelj
Ima tako dana koji započnu loše, s okusom loše večeri prije toga. Tako je današnje sniježno jutro, nakon neprospavane noći bilo sve nego li ugodno. I dok sam ja razmišljla, kako naći razloga da današnji poslovni sastanak otkažem, jer mi se činilo sve bezizgledno i glupo, zazvonio je telefon. Nazvao me moj prijatelj, na kojeg nisam više računala. Nakon kratkog razgovora sa njim sve se izmjenilo i dobilo nekakvog smisla.
Više nisam razmišljala da ne odem na sastanak. Dapače, odjednom mi je vrijeme presporo prolazilo a ja sam sa nestrpljenjem očekivala sastanak.
Lažni prijatelji
Kada uđu u vaš život sebični, umišljeni, lažljivi ljudi koji se pretvaraju da su ti veliki prijatelji- najbolji- kojima si ti sve naaj, naj- bolji si im i od rođenog brata/ sestre, a kad’ se okreneš; onda si najgori, najumišljeniji, najgluplji, najjadniji…
Najbolje je to da sam ja ta osoba po kojoj oni ˝pljuju˝ stvarno pravi prijatelj– kojem oni još, da bi stvar bila bolja, pripisuju svoje grijehe… pa ne znaš bi li plakao ili bi se smijao…
Zašto ljudi moraju plaćati, šljunak, pijesak, vodu i niz sličnih stvari?
Mi mislimo da je država tu da pazi da se priroda ne uništi!
Ako otvorimo oči vidimo da je država ta koja daje blagoslov da se sve uništi, zrak, voda, zemlja, sve….Njihova jedina briga je uzimanje novaca, a dobrobit ljudi, životinja, proroda njima nije bitno. Ljudima je potreban pjesak, šljunak ili pak nešto drugo iz prirode, država nebi trebala biti ta koja će cijenu podiči u nedogled. To pak dovodi do lančanog podizanje cijene, tako da su kuće i stanovi preskupi . Nitko nebi smio biti bez doma i kad bi osnovni materijali iz prirode bili dostupni po normalim cijenama za svakoga, nebi bilo beskućnika, a i nebi se pojedinci obogačivali na prirodnim dobrobitima. Znam reči ćete , tako je to bilo još kad je i Isus hodao po zemlji a i prije njega.
